“Svaki put kada vozim turu prema Mađarskoj, prolazim kraj jedne kuće…”

“Svaki put kada vozim turu prema Mađarskoj, prolazim kraj jedne kuće…”

Kamiondžija sam. Svaki put kada vozim turu prema Mađarskoj, prolazim kraj jedne kuće u kojoj stanuje dječak koji ima Daunov sindrom.

On često stoji na terasi kuće, i maše ka vozilima. Svaki put kada ga vidim pritisnem trubu. Mali se tada smije, skače od sreće i maše rukama…

Jedan dan odlučim da ga iznenadim, kupim onaj dječiji automobil na akumulator i kada sam stigao do njegove kuće tu napravim veliki zastoj, izađem iz kamiona i iz prikolice iznesem automobil. Dolazim ispred kuće njegovi već izašli napolje i grle me.

Ljudi moji suza je bilo na sve strane. Dječak je došao do mene zagrlio me i zahvalio se te je otrčao do sobe i donio mi crtež kamiona. Malac je bio jako sretan, a sretan sam i ja. Ponekad je potrebno sasvim malo da bismo bili sretni.”

admin

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *